VODENA VRATA

Dragi moji putnici kroz vrijeme, dobrodošli u osječku Tvrđu – mjesto gdje povijest nije samo priča, već avantura! Ove zidine, koje nas okružuju, nisu tu samo za ukras, vjerujte mi – one kriju nevjerojatne tajne, a ja sam ovdje da vam ih otkrijem i pritom vas malo zabavim!

Pa, krenimo od početka – zamislite 18. stoljeće, vojnici znoje čela, cigle se slažu, a Tvrđa nastaje u obliku velike zvijezde, ali ne one na nebu, nego tu, pod vašim nogama! Godina je 1722., i vojne zidine postaju jedne od najspektakularnijih u cijeloj srednjoj Europi! A kako biste ušli u grad? Naravno, kroz jedna od četvora impresivna vrata, koja su bila čuvari svega što se unutra događa. Danas ih možemo vidjeti samo u mašti, jer su u 20. stoljeću – da, vjerovali ili ne – odlučili srušiti te zidine. Zašto? Nitko točno ne zna, ali tako su se valjda tada rješavali “starog namještaja”.

Srećom, ostao nam je ovaj komadić ljepote – Vodena vrata, i naš vodotoranj, koji se još drži kao pravi stari ratnik! Ali, ove zidine nisu građene samo da bi se turistima svidjele. Ne, ne, ne! One su bile tu da čuvaju grad od Osmanskog Carstva, koje je 150 godina imalo “čast” biti ovdje u Osijeku. Gradnju je nadgledao general Johann Stephan von Beckers. I sada dolazimo do legende: priča se da je njegov duh još uvijek ovdje, jer, navodno, njegovo tijelo su zazidali ovdje, odmah do Vodenih vrata! Tako da… ako osjetite lagani povjetarac ili nešto neobično – znate tko vas pozdravlja!

Ali, priče su tu da se ispričaju, a evo jedne urnebesne! Godine 1768., car Josip Drugi, veliki šef, dolazi posjetiti Tvrđu. No, problem – dolazi nakon zalaska sunca! I sada mislite, što će car? Pa, ništa, vrata se ne otvaraju! Čak ni njemu! Pravila su pravila, zar ne? Tako da je car morao prenoćiti u gostionici “K šaranu”, što bi danas bio Esseker centar. Caru Josipu sigurno je bilo zabavno! Možda je tada shvatio da čak i car mora malo pričekati kad su vrata zatvorena!

I, za kraj, evo prave legende o skrivenom blagu! Kada je Napoleon 1805. godine počeo prijetiti Beču, carska riznica je brže-bolje prebačena ovdje, jer je Tvrđa bila toliko sigurna da su mislili da ni Napoleon ne može ovamo! Blago je vraćeno natrag u Beč kad je opasnost prošla… ili, barem, skoro sve blago. Jedna škrinja, kažu, ostala je ovdje, skrivena negdje među zidinama! Pa, tko zna, možda baš vi danas otkrijete to izgubljeno blago!

Dakle, dragi moji, dok šetamo dalje, obratite pažnju na svaki kamen – nikad ne znate gdje se skriva povijest, ili škrinja s blagom!